Svjedoci smo tih događaja i ono što sve normalne ljude brine, jeste da je kraj ove horor priče još uvijek u magli i da se konture pobjede sirijskog društva tek naziru. Rat, koji je ovoj državi nametnut i koji je odnio na stotine hiljada žrtava je interesantan i po prisustvu ogromnog broja stranih državljana koji se bore protiv legalne vlasti iz razno raznih ubijedjenja i namjera. Nabrajati zemlje odakle su došli ti "borci za slobodu", oduzelo bi i previše prostora i vremena i ne bi imalo smisla potencirati njihovo porijeklo. Generalno gledano, može se reći da postoji vrlo malo država na svijetu, čiji se državljanin nije pojavio na području ratnih dejstava. Ono što je najbitnije u svemu ovome naglasiti je, da ogroman procenat tih izgubljenih duša i ispranih mozgova pripadaju nekim zajednicama koje svoje religijsko ubijedjenje i vjerovanje prihvataju na neki svoj način i tumačenje svete knjige Kur'ana pruzimaju na sebe, što im daje neku vrstu ekskluziviteta u određivanju ponašanja članova ovih "samostalnih skupina". Međutim problem koji će nastupiti u dogledno vrijeme, a o kojem se vrlo malo ili nikako ne piše, jeste šta treba da očekuju društva i sistemi kada se ovaj nehumani rat završi i svi ovi nesretnici eliminisanog dijela mozga koji služi za razmišljanje, počnu da se vraćaju u svoje zemlje odakle su i otišli u nepoznato, i sami nesvjesni zašto i za koga se bore. Preživjeli "heroji", svoj povratak u maticu zemlju i njihova asimilacija u sistem, dočekaće kao drugi ljudi i osobe. Dobro je poznato da je ljudski mozak najneispitanija tvar na svijetu i pojedine reakcije ljudi protive se svim mogućim zakonima prirode, što ustvari i predstavlja homo sapiensa, kao jedinstven oblik života na Zemlji. Isfrustriranost, krv, ubistva, pogibije drugova, zločini, masakri, konstantno granatiranje, medjusobni sukobi, spašavanje žive glave,... su samo neki segmenti koji jednu osobu počinju preoblikovati u nešto što ni ta ličnost ne može kontrolisati. Veliki problem za adaptaciji u sredini u kojoj žive tim osobama, prave upravo te slike ratnih zbivanja i početak stvaranja nekog svog svijeta u koji se često zaključavaju. Također, pripadnicima tih vjerskih skupina, veliko opterćenje predstavljaju, njihove kolege, rodbina, prijatelji, pridavajući im neku nadnaravnu zahvalnost za nešto zašta bi trebali odgovarati i pred zemaljskim, a i pred božijim sudom. Ta raznolikost u poimanju stvarnosti, kod sirijskih "boraca za slobodu", stvara iluziju da su oni nešto posebno, ustvari da su oni odabrani za promjene stanja i da sa borbom treba nastaviti, jer u očima tih "ratnika", problem je gdje god pogledaju. Ta imaginarnost, koja mozak tjera da funkcioniše u potpuno drugom pravcu, sve više kod te osobe stvara nagone samostalnog riješavanja situacija, koje u stvarnosti i ne predstavljaju problem. Ono što je izuzetno zabrinjavajuće jeste, da praktički niti jedna zemlja nema podatke koliko se njenih državljana nalazi na ratnom području, tako da povratak tih ljudi protiče prilično neprimjećeno, što je veliki znak za uzbunu, jer djelovanje državnih institucija je neophodno, da bi se pružila pomoć i zaštitila sredina u kojoj "okidač" boravi. Sam naziv "Okidač" je personifikacija za osobe koje su doživjele neku veću traumu i proces prilagodjavanja društvu je vrlo neizvjestan i nepoznat savremenoj psihologiji, koja jasno naglašava da nadzor tih ličnosti mora biti konstantan, zbog postupaka koje mogu u određenom momentu počiniti. Taj momenat, je ustvari taj okidač u mozgu, koji pokreće te ljude na nešto što se ne može kontrolirati a može biti pogubno po sredinu i društvo. Akcenat u psihološkom profilu "vojnika", posebno je stavljen na ta religijska stajališta osoba, jer pored svog užasa koji razaraju um, veliko olakšanje može biti taj početni religijski korak, ali može biti i velika opasnost, ako je ta osoba sa zagriženim vjerskim uvjerenjima ušla u sam proces dešavanja, a pogotovu ako je nešto na tom polju počinila i okrvarila ruke. Takve osobe ustvari predstavljaju tempiranu bombu koja svaki dan može prolaziti pored vas, pozdravljati se sa vama, pa čak i ostvarivati kontakt, a da vi uopšte niste svjesni šta ta ličnost nosi sa sobom i iz kakvog je užasa došla. Primjera, aktiviranja "okidača" imate mnogo, od rane istorije pa do poslijednjih ratnih dešavanja i uvijek su ostavljale krvavi trag za tobom, ali je problem što su taj krvavi trag ispisale nevine osobe, koje tog čovjeka u mnogo slučajeva nisu čak ni poznavale. Uzmite primjer, ovih samoubilačkih napada i prijatelja od samog "izvršioca", pa će te doći do poražavajuće istine, da recimo samo jedan drug i suborac čovjeka koji se opasa eksplozivom i digne i sebe i sve ostalo u zrak, preživi i dodje u sredinu u kojoj ste vi, a da nema te predstavu o njemu, možete li da pretpostavite šta ta osoba može da uradi? Naravno, da se koža ježi i od same pomisli na ovako nešto, ali je to realnost sa kojom se moramo suočavati i insistirati od svih relevantnih instanci da se pod hitno poduzmu koraci za identifikaciju ljudi koji su otišli na sirijsko ratište. Ta ispražnjenost duša, uzrokovana, svim preživljenim, u određenom momentu poče će da traži ljude sličnih uvijerenja i sebe nametnuti kao lidera, jer ta potreba za samopotvrdjivanjem i poštovanjem proističe upravo iz tog krvavog grotla, gdje "okidač" nije podlijegao nikakvim zakonima i gdje je imao ličnu satisfakciju, nekog ko te zakone sam kroji. Ova potreba za okupljanjem istomišljenika, proizilazi iz potrebe ratnog drugarstva i trasira put ka formiranju terorističkih ćelija koje ne prihvataju niti jedan zakonski akt sistema u kojem su primorani živjeti. Najbolji primjer ovakvog grupašenja i stvaranja opšte opasnosti po društvo jeste i nekoliko primjera napada na predstavnike zakona u BiH, nakon završetka rata, a glavni problem je bio upravo ta nemogućnost stvaranja nekih svojih zakona na koje su se navikli u toku ratnih dešavanja i protivljenje pravilima koje država odredi. "Okidači", su po izgledu i ponašanju obični ljudi, malo manje pričljivi i vrlo se korektno odnose prema porodici, međutim manifestacija proživljavanja umnih promjena, najviše je vidljiva u momentalnom djelovanja na, možda za nas beznačajne sitnice, dok kod tih osoba izazivaju salvu bijesa i emocija, koje obično završavaju strašnim fizičkim nasrtajem na stvar ili osobu. Također kao manifestaciju asocijalnog ponašanja, svrstava ju se i iznenadna napuštanja društva ili porodice, izbivanja od kuće bez ikakvog nagovještaja o odlasku, kao i zaključavanje po prostorijama, sa ljudima sličnih uvjerenja, nesanice i vrlo česta razdražljivost. Međutim svi ti pokazatelji variraju od osobe do osobe i ne predstavljaju problem sve do momenta dok fitilj ne dogori do kraja i ta unutrašnja eksplozija može da bude fatalna za mnoge ljude. Generalno sa ovim će se problemom biti teško nositi, posebno kad se uzme u obzir da su državne institucije, bar što se tiče Balkanskih zemalja, po ovom pitanju evidentno zakazale i strah od onog što slijedi je zaista opravdan, jer vrlo lako sigurnost ljudi može biti na nekoliko načina vrlo ugrožena, A a ta ugroženost, može utjecati i na normalnu budućnost mladih pokoljenja koja dolaze, računajući i našu djecu sa njima.
Piše: Haskić Senad
